Wednesday, July 12, 2006

Italijanski hot-dog!!!

Ovde čovek može svasta da vidi i da proba. Juče smo malo lutali po okolnim mestima i tako svratismo mi do čuvenog IKEA marketa. Iskreno nemam nešto para da trošim tamo ali makar da vidim. Strava je ali i skupo. Tako mi šetamo gledamo i na kraju smo ipak kupili neke sitnice čisto da nas mine želja.
Na izlazu iz IKEA marketa ima mini restoran, rekoh sestri da bi mogli da malo odmorimo. E a sad šta poručiti. Osvrnem se okolo i vidim da u ponudi pored pića imaju i klopu. Hit ponuda restorana je Hot-dog i sok, hm nije loše može. Posle par minuta stiže klopa ali ja nekogu da verujem, nikada u životu nisam video manji hot-dog. Strašno, po mojoj slobodnoj proceni dužina je čak 5,5cm. I šta još reći osim da slika govori sve.

PS ova čaša soka je od 0.2l !

Monday, July 10, 2006

Put u Veneciju!



Od kad znam za Italiju svi stalno pričaju o Veneciji kako je divna i lepa ali nažalost polako tone pa ko misli da je vidi treba da požuri.

Baš iz tog razloga sad za vikend otišli smo u kraći obilazak. Do venecije smo otišli vozom jer je jeftino (13 eura povratna karta) a i stiže se direktno tamo. Čim se izadje iz železnicke stanice ulazite u ovaj lepi svet. Stigli smo oko 10h i odmah prvi šok, zamislite štrajkuju pevoznici tako da je jedino preostalo da idemo svuda pešaka a i odmah nam je bilo jasno da nećemo moći da vidimo sve. Oni štrajkuju a jedna vožnja je 5 eura ili 25 eura za ceo dan po osobi. A da nepričam o gondolama gde jedna vožnja košta od 60-80 eura!

I tako mi tabanomo po Veneciji a svega ima i sve još skuplje nego u drugim mestima. Mnogo je lepo, uske ulice, stara gradnja, puno malih mistića, puno turista, stvarno ima šta da se vidi. Već oko 12h počije velika gužva i sad se svi kreću u koloni polako. Ja slikam sve sto stignem ali stalno mi neko uleće u kadar ili se gura.

Čuo sam priče pre nego sto sam stigao ovde da u Veneciji nešto stalno smrdi. Iskreno jedino što smrdi to su turisti (na oznojaž).

Ima svakakvih sitnica koje bi čovek da kupi ali za šta god se uhvatim nije ispod 6-7 eura pa do beskonaćmosti. Čuveno murano staklo je prelepo ali jako skupo. Htedoh da kupim nešto od tog čuvenog stakla ali sve je jako lomljivo pa sam odustao.

Noge plako počinju da bole od šetanja pa smo hteli da negde sednemo ali nema šanse sve je krcato. Konačno nadjosmo jedan sto a sestra je otišla da poruči sladoled i tako mi sedimo donosi sestra sladoled i taman da počnem da jedem taj čuveni sladoled dolazi kelner i kaže da nemožemo da sedimo tu jer smo kupili kod njih sladoled za poneti a ne za sedenje i rekao je još nešto ali ja nisam razumeo, uglavno da možemo sesti unutra. Onda je moj zet na tečnom italijanskom jeziku počeo da se sa njim raspravlja i naravno da mu psuje sve po spisku... Ja gledam sta se dešava, ništa nerazmem. Sad se kelner našao u čudu ljudi gledaju. Ja sa pomislio gotovo sad će da kelner dobije batine ali zet se suzdržao. Ustajemo polako okrećemo se sada ka stolu za kojim smo sedeli i demonstrativno bacamo sladoled pod sto i odlazimo. Ljudi gledaju strancima nista nije jasno.

Posle ovoga mi je boravak preseo jer stvarno se tu osećaš kao ovca i za najmanju sitnicu ti deru kožu sa ledja. Razumem je sve ali bilo je još nekih neprijatnih momenata ali neću o tome da pričam.

Još jedna iteresantna stvar je da najviše je bilo turista iz Amerike ( mladi i stari) i stvarno ih je lako prepoznati. Najviše ih je bilo ispred naravno McDonalda, koji bedak dodješ u italiju a jedeš Big Mac.

Sve u svemu treba videti Veneciju ali ne u ovom periodu zbog velikih gužvi i treba se psihički spremiti za šišanje.

Za kraj obavezno naučiti nekoliko psovki na italijanskom jeziku da imate šta da im kažete jer su krajnje bezobrazni, nekulturni a i aljkavi....


Thursday, July 06, 2006

Konačno prava Italijanska PIZZA!


Mi koji nemamo prilike da bas putujemo po svetu, vidimo i probamo sve i svašta osuđeni smo da u našoj zemlji probamo neke strane specijalitete. Da sada nisam tu gde jesam verovatno bi rekao da su pizze iz recimo čuvenog Pancevackog restorana „Baden-baden“ fenomenalne ALI sada menjam mišljenje. Naravno sinoć sam imao prilike da probam nekoliko vrsta pizza i jedino što mogu da kažem je da sam tek sada u svojoj 27 godini života prvi put jeo pizzu. Sve ovo do sada su uglavnom blede kopije.

Moje društvo zna moje kulinarske sposobnosti i ja sam za njih par puta pravio pizzu sa kojom su oni bili oduševljeni, e sada mogu da kažem da je sreća moja sto oni nisu bili ovde pa ni oni sami neznaju šta je prava pizza. A ja sam mislio da još i umeme da napravim pizzu! L

Ovoga puta izbor mesta gde će mo jesti pizzu prepustio sam sestri i zetu, jedino sto mogu da kažem da su me odveli napravo mesto gde se pica peče u pećima na drvo. Ovo pisem jer oni ovde žeive već nekih 4-5 godina i imali su prilike da probaju sve i svašta, čak i oni sami kažu da nije svuda ovakva pizza tj. da i ovde umeju da fušerišu.

Gde su još dobre pizze?

Večeras idem da isprobam i čuveni italijanski sladoled! Uskoro nova priča.

Wednesday, July 05, 2006

ITALY

Posle nekoliko godina čekanja i nerviranja dođe i taj dan da putujem za Italiju. Preskočiću detalje oko procedure za vizu jer je to dosadna priča sa srećnim krajem.
Eto tako ja dođoh ovde kod sestre i zeta da vidim kako je ovde u tuđini. Trenutno sam na severu italije u jednom malo mestu Castiglione delle stiviere oblast Breša. Mesto ima oko 25000 stanovnika uglavnom došljaka iz raznih krajeva sveta:belci, crnci, azijati... Jeste malo mesto ali industriski je jače od cele naše preostale Srbije! Naravno pošto je sve podređeno industriji ovde nema baš puno istoriskih a svima poznatih znamenitosti. Mada za mene ima šta da se vidi: Medjunarodni muzej Crvenog krsta, Solferino je poznato kao mesto gde se rodila ideja o stvaranju Crvenog krsta...
U planu je obilazak Venecije, Verone, krivog tornja u Pizi, Grdalend (nesto slično diznilendu)...
Ko zna sta bi trebao obavezno da vidim dok sam ovde neka javi!!!
Evo i par fotkica za kraj:


Wednesday, May 03, 2006

Beo-zoo vrt

Praznik rada (1. Maj) je kod nas prestao da bude ono što jeste i pretvorio se u jednu veliku gozbu uglavnom raznog mesišta (tu su uglavnom pljeskavice, ćevapi, šnicle…). Moram da priznati i ja ovu hranu volim da pojedem u umerenim količinama ali ovoga puta želeo sam da taj krvavi ritual preskočim bar za 1 Maj. E zato sam sa prijateljima otišao na kališ i do beo-zoo vrta. Sve je bilo ok, do momenta kad smo ušli u vrt dobre nade.

Čim smo počeli sa obilaskom počela je da me obuzima neka tuga, prosto sam zanemeo. Trebalo mi je nekoliko minuta da se saberem i da utvrdim razlog. Odgovor je vrlo jednostavan: svim tim životinjama nije mesto u kavezima!!!







Friday, April 28, 2006

Čekanje se isplati?


Pre neku nedelju Mobilna telefonija Srbije (MTS) ponudila interesantnu ponudu za prelazak na pri-pejd + (sonyericsson K700i) za male pare. Ja se zainteresujem stavim računicu na papir i odlučim da uzmem bel 200 paket. Razmišljao sam nekoliko odana i odlučio sam da idem u sredu posle posla. Nekako mi najviše odgovaralo da odem u njihovo predstavništvo u Bul. kralja Aleksandra br:84 jer na vukovom spomeniku ima podzemna garaža koja uglavnom ima uvek slobodnih mesta.

I tako stignem ja tamo negde oko 13:45h i odmah prvi šok, na ulaznim vratima simpatična ali ne baš raspoložena kolona oko 25-30 ljudi koji su došli sa istom namerom kao i ja. Odem do prvog u koloni da ga pitam koliko dugo čeka? A čovek srednjih godina ne zna kako se zove a kamoli koliko dugo čeka. Ipak uspeo je da se seti i da mi kaže da je ovde oko 60 minuta. Ništa zahvalim se i vratim se brzim koracima na kraj kolone kako bih stao u red pre nego što pristigne nova grupica studenata njih 5-6. Osvrnem se okolo i ubedim sam sebe da možda ovo čekanje neće biti tako strašno jer je čitava kolona u debeloj hladovini tako da ovaj topao dan neće smetati. Prođe nekih pet minuta nikoga nisu pustili da uđe u prostorije MTS a kolona se polako produžava. Neki su vidim vidno nervozni i odustaju. Ja sebe ubeđujem da budem cool i da budem uporan. Nakon 15 minuta čekanja obezbeđenje je počelo da pušta u prostorije nekoliko ljudi s početka kolone. Konačno se red pomerio ka vratima i opet tapkanje u mestu. Stojim u redu ćutim, pokušavan da nađem nekoga za razgovor kako bi vreme brže prolazilo ali svi su pesimistički raspoloženi. Nije mi ništa preostalo drugo nego da slušam komentare iz sredine reda o profesionalizmu našeg mobilnog operatera. Sad je već prošlo nekih 35 minuta kolona se pomerila za nekih 5 metara a vrućina počinje da utiče na sve nas poprilično sam žedan dođe mi da popijem 2l kisele vode. Druga stvar koje me brine je to što jedan broj ljudi koju su bili unutra izašli praznih ruku. Eto čekali su neko vreme i izgleda nisu ispunili neki uslov za sklapanje ugovora. Prolazi i prvi sat čekanja noge polako počinju da bole a ispred mene stoji još 8 ljudi. Počinjem da se psihički spremam da kad uđem unutra budem opušten i smišljam pitanja koja planiram da im postavim. Vreme prolazi a kolona sve sporije napreduje. Pokušavam da misli usmerim na neke vedrije teme, razgledam susedne zgrade i na jednom pozoru sam ugledao sijamsku mačku kako opušteno sedi i posmatra nas. Mačka je toliko opuštene da joj glava pada i počinje da drema. Pomislio sam blago njoj jer nema ovakve probleme. Moje noge počinju da trnu od toliko stojanja u mestu, kako i ne bi kad već stojim skoro dva sata. Ovakva situacija me je podsetila na čuvenu 1993 godinu kada nije bilo dana a da nisam stojao u nekom redu i čekam za mleko, ulje, šećer… Počinjem da shvatam zašto trpim ovo stojanje uredu, valjda zato što stekao u toj čuvanoj 1993 godini dugo radno (stajačko) iskustvo. Jedino su se moje noge odviknule od tolikog stajanja. Počinjem da se nadam da ću uskoro i ja ući unutra je su ispred mene stajali samo još dvoje. Sasvim slučajno sam na vratima ugledao radno vreme gde je pisalo do 8:00 do 19:00, uf dobroje ja ću proći ali nisam siguran da će baš svi iz ove kolone danas stići da uđu unutra. Konačno ulaze preostalih dvoje unutra i u sledećoj turi ulazim i ja, počinje polako da mi se vraća samopouzdanje i nada da nisam uzalud čekao danas. Negde oko 15:45h na vrata izlazi momak koji nas uvodi unutra ja se spremam da uđem kad imam šta da čujem od njega: PAUZA do 16:30h i ne mogu da verujem. Ono čega sam se pribojavao upravo se desilo a nigde ne piše ni kad počinje ni do kolko traje ta pauza. Ljudi iza mene počinju da se bune i spremaju se da linčuju momka iz obezbeđenja ali nije ni on naivan, elegantno je zatvorio vrata i zaključao dva puta. Svi su počeli da psuju, nervoza se udvostručila, neki dižu ruke i odlaze. Ja ćutim šta da radim drugo, sedam na zemlju i kuliram. Devojka koja je stojala iza mene me pita: kako mogu da ostanem tako hladan pored ovog svega? Ja idalje ćutim i sležem ramenima. Organizujemo se da neko ode i kupi nešto za piće za nas par jer crkosmo od žeđi. Stiže limenka guarane ali nije baš pomogla. Odlazim da kupim flašicu vode koju ispijam na eks. Vreme naravno sporo prolazi a ja nisam više žedan ali me zato prazan želudac umara. Sedim na stepeništu i osvrnem se oko sebe a ljudi još pristižu, sad nas u koloni ima oko 50. Konačno počinju opet sa radom i ja ulazim unutra. Sedam za sto a ljubazna radnica MTS-a me pita koji me paket interesuje? A ja upravo izgledam onako kao onaj čovek sa početka priče niti znam šta hoću niti kako se zovem. Odgovaram na neka pitanja a svog broja mobilnog telefona koji trebam da prebacim na post-pejd ne mogu da se setim. Završavam svu papirologiju potpisujem se na 10 dokumenata, plaćam sve to. Posle 3 sata maltretiranja dobijam kesu u kojoj se nalazi telefon, nova kartica sa starim brojem i gomila dokumenata koje sam prethodno potpisao. Izlazim napolje ljudi koji čekaju u redu me gledaju a ja prolazim pored njih kao pored turskog groblja. Krećem ka podzemnoj garaži, silazim niz prve stepenice ulazim u hol sa bezbroj lokala koji su pretvoreni u igraonice ali ne mogu da se setim kuda se odatle spušta u garažu. Vrtim se tako pet minuta, pitam ljude koji rade u igraonici gde je prolaz za garažu nemaju pojma. Počinjem da se pitam ko je ovde lud? Siguran sam da je ovde negde. Posle nekih 10 minuta šetanja tamo vamo ugledao sam jedan mali natpis garaža. Silazim niz stepenice dolazim do kola i krećem.

Na putu ka kući razmišljam tako i shvatam da ne osećam nikakvo oduševljenje zbog novog telefona…

Friday, April 21, 2006

Evo mene!



Htedoh da ubacim sliku u my profile ali sam nešto zabrljao. Nema veze!